Mislimo li dovoljno na endemsku nefropatiju?
Dr. Ninoslav Leko
Prije
više od 50 godina liječnici Bolnice u Slavonskom Brodu primjetili
su da bolesnici iz sela zapadnog dijela tadašnjeg Kotara Slavoski
Brod imaju znatno više bubrežnih bolesnika nego drugi dijelovi
Kotara. Klinička slika tih bolesnika bila je identična, podmukli
tihi razvoj bolesti, dugi period dok se bolest ne razvije, žuto
siva boja kože, rano naglašena mikrocitna anemija, razvoj terminalne
uremije te kraći životni vijek. Inače u Hrvatskoj rijedak tumor
urotrakta u ovim krajevima je bio izuzetno učestao. Bilo je
jasno da se radi o posebnoj bolesti do tada neopisanoj u medicinskoj
literaturi , a patološki nalazi bubrega su to potvrdili. Kako
je bilo jasno da se bolest javlja u žarištu bila je riječ o
endemskoj bolesti, a kako se radilo o tubulointersticijskom
nefritisu bolest ubrzo dobiva ime Endemska nefropatija. Ubrzo
je bilo jasno da se bolest ne nalazi samo u Hrvatskoj nego i
u drugim državama u slivu rijeka pritoka Dunava, na područjima
sadašnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske i Rumunjske.
Žarišta Endemske nefropatije
Žarište Endemske nefropatije u Hrvatskoj je zapadni
dio Brodsko posavske Županije i to 14 sela: Šumeće, Slavonski
Kobaš, Brodski Varoš, Pričac, Lužani, Živike, Stupnički Kuti,
Zbjeg, Malino, Slobodnica, Kaniža, Banovci, Bebrina i Dubočac.
Sustavno
praćenje Hrvatskog endemskog žarišta počnje 1957. godine, provodi
se i danas, a provodi ga ŽZZJZ u suradnji sa Medicinskim Fakultetom
u Zagrebu, DZZJZ i Institutom za medicinska istraživanja. Unatoč
dugogodišnjem epidemiološkom praćenju, te mnoštvu oboljelih
od endemske nefropatije, masi isprobanih hipoteza te teorija
ono što najviše intrigira je da se još ne zna etiologija tj.
uzročnik bolesti.
Mnoge teorije su pokušale protumačiti jedinstvenu
kliničku sliku endemske nefropatije, te njenu nazočnost samo
unutar nekoliko žarišta, ali niti jedna nije izdržala sud znanstvene
javnosti. Teški metali, plijesni, naročito okratoksini su bili
predmetom istraživanja ali se nije dokazalo da su uzrok ove
bolesti. U posljednje vrijeme, pažnju znanstvene javnosti kao
mogući uzročnik zaokuplja Aristolochia Clematitis, te dugogodišnje
izlaganje aristolohičnoj kiselini, a mehanizam oštećenja tubula
bubrega bi bio identičan onome kod nefropatije uzrokovane uzimanjem
velikih doza aristolohične kiseline.
Zašto se toliko spominje
endemska nefropatija, zašto su česte perlustracije, zašto se
endemsko žarište kontrolira od epidemiologa?
Dva su razloga tome:
1. bolest je tiha, podmuklog početka, ne može se izliječiti
, završava terminalnim bubrežnim zatajanjem te je za održavanje
života potrebna kronična nadomjesna terapija (neki od oblika
dijalize)
2. bolesnici koji boluju od endemske nefropatije imaju rizik
razvoja tumora urotrakta (bubrega, mokraćovoda, mokraćnog mjehura)
50 puta veći nego drugi stanovnici Hrvatske.
Očekivalo se da će promjenom stila života, višim
općim te zdravstvenim standardom, bolest nestati ili se barem
smanjiti broj novooboljelih bolesnika, no sva epidemiološka
istraživanja pokazuju da broj bolesnika s endemskom nefropatijom
nema tendenciju smanjivanja. Link:
Dakle ono što se sigurno zna, Endemska nefropatija
u Hrvatskom žarištu ne nestaje, ima je isto kao i prije 20 godina,
i dalje je veliki socioekonomski a nadasve zdravstveni problem
sa velikom frekvencijom terminalnih uremija te karcinoma mokraćnog
sustava, što direktno vitalno ugrožava ljude koji žive u endemskom
žarištu.
Jedna medicinska znanstvena enigma koja ljubomorno čuva tajnu
svojega uzroka nastanka već 50 godina, ima posljedice koje su
stvarne, stoga mislimo o njima kada govorimo o bubrežnim bolestima
u Hrvatskoj.
|