Mislimo li dovoljno na endemsku nefropatiju?

Dr. Ninoslav Leko

Prije više od 50 godina liječnici Bolnice u Slavonskom Brodu primjetili su da bolesnici iz sela zapadnog dijela tadašnjeg Kotara Slavoski Brod imaju znatno više bubrežnih bolesnika nego drugi dijelovi Kotara. Klinička slika tih bolesnika bila je identična, podmukli tihi razvoj bolesti, dugi period dok se bolest ne razvije, žuto siva boja kože, rano naglašena mikrocitna anemija, razvoj terminalne uremije te kraći životni vijek. Inače u Hrvatskoj rijedak tumor urotrakta u ovim krajevima je bio izuzetno učestao. Bilo je jasno da se radi o posebnoj bolesti do tada neopisanoj u medicinskoj literaturi , a patološki nalazi bubrega su to potvrdili. Kako je bilo jasno da se bolest javlja u žarištu bila je riječ o endemskoj bolesti, a kako se radilo o tubulointersticijskom nefritisu bolest ubrzo dobiva ime Endemska nefropatija. Ubrzo je bilo jasno da se bolest ne nalazi samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama u slivu rijeka pritoka Dunava, na područjima sadašnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske i Rumunjske.

Žarišta Endemske nefropatije

Žarište Endemske nefropatije u Hrvatskoj je zapadni dio Brodsko posavske Županije i to 14 sela: Šumeće, Slavonski Kobaš, Brodski Varoš, Pričac, Lužani, Živike, Stupnički Kuti, Zbjeg, Malino, Slobodnica, Kaniža, Banovci, Bebrina i Dubočac.

Sustavno praćenje Hrvatskog endemskog žarišta počnje 1957. godine, provodi se i danas, a provodi ga ŽZZJZ u suradnji sa Medicinskim Fakultetom u Zagrebu, DZZJZ i Institutom za medicinska istraživanja. Unatoč dugogodišnjem epidemiološkom praćenju, te mnoštvu oboljelih od endemske nefropatije, masi isprobanih hipoteza te teorija ono što najviše intrigira je da se još ne zna etiologija tj. uzročnik bolesti.

Mnoge teorije su pokušale protumačiti jedinstvenu kliničku sliku endemske nefropatije, te njenu nazočnost samo unutar nekoliko žarišta, ali niti jedna nije izdržala sud znanstvene javnosti. Teški metali, plijesni, naročito okratoksini su bili predmetom istraživanja ali se nije dokazalo da su uzrok ove bolesti. U posljednje vrijeme, pažnju znanstvene javnosti kao mogući uzročnik zaokuplja Aristolochia Clematitis, te dugogodišnje izlaganje aristolohičnoj kiselini, a mehanizam oštećenja tubula bubrega bi bio identičan onome kod nefropatije uzrokovane uzimanjem velikih doza aristolohične kiseline.

Zašto se toliko spominje endemska nefropatija, zašto su česte perlustracije, zašto se endemsko žarište kontrolira od epidemiologa?

Dva su razloga tome:
1. bolest je tiha, podmuklog početka, ne može se izliječiti , završava terminalnim bubrežnim zatajanjem te je za održavanje života potrebna kronična nadomjesna terapija (neki od oblika dijalize)
2. bolesnici koji boluju od endemske nefropatije imaju rizik razvoja tumora urotrakta (bubrega, mokraćovoda, mokraćnog mjehura) 50 puta veći nego drugi stanovnici Hrvatske.

Očekivalo se da će promjenom stila života, višim općim te zdravstvenim standardom, bolest nestati ili se barem smanjiti broj novooboljelih bolesnika, no sva epidemiološka istraživanja pokazuju da broj bolesnika s endemskom nefropatijom nema tendenciju smanjivanja. Link:

Dakle ono što se sigurno zna, Endemska nefropatija u Hrvatskom žarištu ne nestaje, ima je isto kao i prije 20 godina, i dalje je veliki socioekonomski a nadasve zdravstveni problem sa velikom frekvencijom terminalnih uremija te karcinoma mokraćnog sustava, što direktno vitalno ugrožava ljude koji žive u endemskom žarištu.
Jedna medicinska znanstvena enigma koja ljubomorno čuva tajnu svojega uzroka nastanka već 50 godina, ima posljedice koje su stvarne, stoga mislimo o njima kada govorimo o bubrežnim bolestima u Hrvatskoj.